Pjesma moje pjesme

1.

To je bilo nekako sve stisnuto i ja sam bio jako zbunjen sa svime.
Išli smo sa tog događaja,sad sad se ne sjećam m baš svega što bilo tu večer.
Upoznali smo se nadugo prije toga zahvaljujući, naravno mojoj gluposti što radim često.
Odmah je znala da sam njen od tog dana pa do sad.
Prišao sam joj na fol kao svim drugim ženama koje sam imao.
Al nijedna do sad kao ona me nije imala,sve sam volio s pola srca.
Znao sam da ću je upoznati nju i da ću je dugo voljeti svim srcem.
Znam da je čudno, zato i ne pričam o tome baš nikom o tome,al vama hoću. Nije išta slučajno, a pogotovo to što se među nama događa upravo sada.
A čuj, moralo nam je se i to dogoditi jednom i to baš meni i njoj, ali sada……
- Daj, lutko da ti napišem pjesmu za koju ne znam hoće li ti se svidjeti ili neće, ipak ma kako bilo pokušat ću.
Na kraju sam joj rekao - ipak evo pjesma od mene pa vidi ti sad što ćeš s njom napraviti u životu svom.
Jednom sam čuo od nje: neka ti bude kad me hoćeš u svom životu, te su mi riječi, priznajem promijenile povijest postojanja.
Iako su to bili samo neki bezazleni otkucaji srca, dovoljni za moju životnu sreću.
- Nema veze lutko,neke stvari se ne govore tek tako i to one dobro nam poznate.
Te riječi dolaze od nje, koja je za mene posebna i ne mogu bez nje ja sada......
- Uskoro ću te jako iznenaditi i nemoj mi zamjeriti na tome što želim, jer je to samo vjerovatno plod onoga što je u mojoj glavi.
Slušala me je pažljivo nije htjela ništa reči dok se ne savjetuje sa svoji srcem još jedan put prije konačnosti.
- Srce mi kaže da si ti jedini za mene – to je bila prva riječ koju sam čuo od nje tog dana.
Shvatio sam što je htjela reći ali nisam rekao ništa i samo sam šutio, a ona me je nježno zagrlila, prislonila uza se.
Bilo je dana,naravno,kada nebi razgovarali opće, ali toga je bilo vrlo malo kad je imala nekog posla.
Nismo baš hodali zajedno svugdje i nisam je baš vodio na koncerte ili takve stvari gdje ima puno ljudi.
Jedino bih joj došao kad me pozove negdje sa sobom,na primjer na neka događanje.
- Znam ja lutko da ti mene voliš i nije to upitno,već to što ne mogu naslutiti kod tebe a događa se.
Pogledala me je uplašeno, jer nije znala što hoću reči u tom trenutku i samo je šutjela.
- Nema veze , lutko,znaš ti sve što imam reči o tebi i o svemu što je među nama.
Nije mislila da ću to reči opet njoj, baš njoj. Mislila da ću to reči nekoj drugoj ili ne znam što.
Volio sam je stvarno, pa kad drugi to nisu mogli raditi ili bi se jednostavno veće umorili od nje.
Rekao sam joj prvi put da ću je voljeti zauvijek, iako nisam bio siguran koliko je to zauvijek pravo.
- Upravo si rekao zauvijek, mislila sam da je to samo riječ – reče ona začuđeno kao da nije znala da to i mislim.
Poslije toga sam joj se dugo ispričavao što sam to po tko zna koji put rekao.
Premda je ona to i znala ali bar djelomično je se događalo da nije znala za to.
Kad bi se dogodilo da mi kaže, srcem, ne riječima: ja volim tebe samo, pošto nije znala da rekne B a nekad bi joj to izletjelo naglas.
Ona bi rekla:ja volim samo tene, pa bi me svi pitali gdje mi je ona šta voli tene. Prešutio sam na to,jer je bila kod nje jedina mana što nije znala da kaže slovo B i to nas je jako kočilo.
Ja sam je bez obzira na to što nije znala neka slova jako volio, pa me je jednom kad je bila glasna glazba jako htijela natjerati da budem dobar.
Rekla mi je ludi domar, pa su me svi prozvali ludi domar,iako sam bio sasvim normalan, mislim ne baš sasvim.
Bio sam među normalnijima tamo , a ostali su bili onako osrednji u pameti.
Takvi se možda bolje pamte od mene i nje koji smo bili, hm, malo presuđeni za neke stvari.
Govorili su nam da nismo jedno za drugo i nismo baš bili, ali vod do srca to ne gleda.
Bilo mi je jasno da će mi ponekad i dosađivati s nekim stvarima za što neću sad pričati koje su to.
Bolje je da se ne zna što nam je sve tih dana i godina padalalo na pamet.
Nema veze, sve ja to bilo normalno, kao i sad.
A nismo mi od onih“vođa“ što se biju s drugima.
Nekažem da nismo imali prilike da se potučemo, ali ti se dijelovi života svaki put nekako izbjegnu.
Mislim, nije lako provoditi dane sa“ vođama“koji samo vrebaju priliko da nas prebiju.
Znalo je se da oni to rade kako ima nebi bilo dosadno i kako nebi umrli od dosade.
Jednom sam bio svjedok jedne njihove tuče, ali tada su, doduše,vrebali nju.
Ja kao pravi gospodin nisam je dao nikome od njih, nego sam je čuvao.
Tuče bi uvijek završile s happy-endom, ali nije se baš uvijek znalo za koga.
Nekad za nas, a nekad za njih.
- Ne boj se, lutko , ne dam te nikome, dobi sam te samo ja od njih – rekao sam joj.
Nije bila još sigurna da je to baš tako kao što govorim.
Tražila je neki dokaz da je to stvarno tako.
Svi dokazi koje je našla baš nisu išli u njezinu korist, više u si išli korist mene i njezinog srca koje je kucalo moje ime.
Znao sam da nije slučajno što kuca samo kad sam kraj nje.
Iako moram reči da mi je bilo sasvim čudno.
Mislio sam da je ona neko izvanzamljsko čudo.
Prije sam čuo da žene sa zemlje nemaju toliku ljubav kao ona prema meni.
Već sam bio duboko spavao kad mi je nad na uho šapnula da me voli.
Te su joj riječi izletjele slučajno kao ptice.
Bile su dovoljne za pomutnju u mojoj glavi i glasno lupanje moga srca.
Nisam joj mogao reči da je ne čujem i rekao sam joj istinu, da je čujem.
Njezine riječi su bile stvarno predivne i nešto naj iskrenije što sam čuo.
- Ma, lutko moja, najdraža i najljepša,laka ti mirna noć – prišaptao sam joj.
Htio sam da još malo spava i nisam je budio.
- Samo spavaj, s ove strane ima netko tko misli na tebe- -
rekoh ja.

2.

Bilo joj je dosta svega osim mene,voljela me je jako i možda ček je se moglo reči da je jedna od rijetkih.
Srce je bilo zabranjena stvar, ali je ona isto za svaki slučaj imala taj organ i nije ga dala nikome.
Taj organ joj je bio velik jako i tamo me držala u tajnosti da me ludi vođe ratova ne otkriju slučajno.
Ponekad bi me izvadila iz toga i milovala bi me kao da imamo svu slobodu ovog svijeta.
O, to je tako, osim nas dvoje se nitko nijje usudio imati srce i osjećaje.
Svima bi ga iščupali li su ga oni sami iščupali iz sebe na vrijeme.
Nismo se dali ni ja ni ona tome đavolu nekom koji je došao u grad.
Znali smo sve Blaševićeve pjesme,a i ja sam joj često znao neki njegov citat reči.
Recimo: sad žalim da al šta sam znao ja ti si bila još djevojčica.
Bila je oduševljena tim riječima pjesme i poljubila me je svaki put poslije te pjesme.
Jednom smo zamalo zbog ljubljena završili u zatvoru,srećom imali smo jednog prijatelja koji je čarao s tim stvarima.
Stoput smo vidjeli da hapse raju na lokalnoj televiziji baš zbog toga.
Nismo bili baš zadovoljni mjestom gdje nam raja ide, ali smo znali da niije za nas da se miješamo.
Jedva bi izvukli živu glavu kad bi se miješali u takvo nešto,a kamoli da smo zaustavljali policiju.
Nekad bi otišli do moje stare kuće gdje nije bilo televizora.
- Netko ti je ukrao televizor - poviče ona
- ne, ma mi nismo ni imali televizor – rekoh ja.
Bilo joj je čudno, ali mi stvarno nismo imali televizor u toj kući.
Nije rekla ništa, nije se usudila pitati ništa više od tog trena.
Kad su nas uhvatile kamere prvi put bilo je strašno neugodno.
To je bila eksplozivna vijest tjedna o kojoj su pričali svi naši prijatelji.
Nama je bilo, naravno; jako neugodno da poslije toga izađemo pred drug ljude.
Spomenuo sam ranije da je srce bilo zabranjeno, a kamoli osjećaji.
Čak sam znao jednog tipa kojem su skroz izvadili taj organ i nije imao osjećaje za nikoga.
- Šta je s tobom i gdje ti je srce? – pitao sam ga jednom
- nemam ja to - reče on.
Znao sam i prije da je konj bez srca, a kasnije sam saznao da je još uz to i veliko đubre.
Nema sreće, nije lako biti đubre bez srca ili budala koja ne mari za nikog živog.
Došla je pred mene u vrijeme kad je bio tu gospodin Đubre i onda nisam znao kako da ga predstavim njoj.
Uvijek bi se predstavio sam i kao gospon Đubre, ali pred njom nije mogao.
Imao je ipak malo mozga, ma da je to bila glupa strana glave.
U jednoj ruci je uvijek imao gitaru i svirao „ jesen stiže“ pa smo onda znali reći “svirajte mi jesen stiže dunjo moja“.
Znali smo tu pjesmu, ali njezin autor nam je bio ne poznat skroz i nismo je mogli naći više.
Bilo je tu još pjesama koje je gospodin Đubre svirao i dobro poznati“ crni labud“ za koju se isto nije znalo.
Nije nam bio poznat njezin autor, kao ni u ovoj prethodnoj pjesmi.
Izmislio sam par pjesama i dobro mi je išlo to.
Dobio sam ponudu da snimim album,koju sam morao odbiti odmah.
Shvatio sam da ljudi misle da znaš pjevati,ako znaš pisati pjesme.
Gospodin Đubre je bio rođeni talent za to, iako nije znao ni pjevati ni pisati.
Zapravo, kad malo bolje razmislim o tom, on nije ništa znao od toga što je se tražilo od njega.
Bio je jako inteligentan, mislim, i nije baš toliko kao što su ga smatrali.
On bio poznatiji od mene sa svojim-tuđim pjesmama i imao je koncerte po Evropi koje je posjećivalo vrlo malo ljudi.
Nastupio je na „rock festivalu“ sa svojim bendom DROT, čudno ima za bend, ali nisu ni svirali puno bolje.
On je bio glavni vokal u tom bendu.
Htio je postati poznat, pa sam mu ja pisao pjesme.
On i dalje sa svojim glasom nije mogao napraviti od toga baš veliki hit.
Svima je govorio da pjeva u nekoj rupi i da je rastjerivač gostiju.
- Ne vodi me na tom mjesto gdje on pjeva - rekla je ona meni.
Od nas savih, jedino je ona mogla pjevati i znala, ali nije znala napisati pjesmu.
Ne može se imati talent za sve, kao što ga imam ja.
Pokušala je ona napisati par pjesama,ali nije išlo baš najbolje.
Za pjesme moraš biti pravi umjetnik,jer to je kao i sve druge stvari.
Pjevanje je, ipak, puno lakše od toga.
Imala je talenta za pjevanje, pa je gospodin Đubre molio nju da nastupi s njim, ali ona nije htjela.
Ja sam je nagovorio da to napravi, jer sam osjetio da bi se ona i gospon Đubre dobro slagali na pozornici.
Ona je slušala mene i ja nju baš u svemu.
Bilo je sve u redu, do jednom kad smo išli na“ rock festival“ na kojem su ona i gospodin Đubre trebali nastupiti.
Posvađali su se tko će od njih biti glavni vokal u bendu na tom koncertu.
- Nemoj se, lutko, svađati sd njim – rekoh ja.
Na te riječi je raznježila potpuno i zagrlila me kad je gospodin Đubre bio tu s nama.
Nije nas komentirao niti išta drugo.
Nije ništa rekao tog dana, a i ja sam šutio.
Obojica samo šutjeli kao zaliveni, nismo rekli ama baš ništa.
Bojali smo se da je ne zatvore, na samo nju već i mene koji sam zagrlio nju.
Grljene ja na javnim mjestima bio zabranjeno i nije se odobravalo, bilo je štetno.
Vodio sam je u cirkus tu dolje gdje to nije bilo zabranjeno.
O, kad se samo sjetim da me je njezina sestra sigurno vidjela kako je grlim.
Ma, nije, vidjela nas je…….. ne znam tko je tamo bio, al netko nas ja vidio, to znam.
Izveo sam je taj cirkus,na dnu našeg grada što je često bio rušen, mislim na cirkus, a ne na grad.
Za grad nitko ni ne pita al cirkus mora biti u svakom gradu bar jednom.
Što je grad bez cirkusa?, to je prazan grad.
Cirkus je centar svakog grada, a u ovaj naš su silazili samo dame i gospoda .
Ja sam od svih dama gledao samo u nju.
Tu je bio moj prijatelj gospodin Đubre koji je tih dana bio glavni u cirkusu.
- Za tebe je karta besplatna i ulaz slobodan, tako da možeš samo ući i sjesti, gledati klauna kojeg od sebe pravimo on i ja. Ma,samo uđi i ne brini – rekoh ja,a složi se i gospodin Đubre.
Ugodan boravak u ovom našem cirkusu.
Predstava traje još dugo.

3.

Zlatni satić joj je pao na pod i preko ograde u susjedovo dvorište.
Nije se obazirala, jer tamo nisam bio ja, nego on koji je bio u tom trenu tu.
Ja i gospodin Đubre smo samo čekali kod kuće da se vrati i gledali na sat, nije je bilo sat i pol.
- Hajdemo je tržiti - rekoh ja.
Uvjeravao me je da se smirim i da se ne brinem, jer joj se sigurno nije ništa dogodilo.
Da je nešto dogodilo, ja i on bi prvi znali za to.
Kako ništa nismo znali, bilo je očito da se ništa nije dogodilo.
Mislili smo da se pretvorila u neku zvijer, ali nije što nije bilo meni baš drago.
Šteta što nisam išao umjesto nje obaviti što treba da ne ide ona bez veze.
A čuj, ipak ja ne smijem na ulicu zbog dugova svojih koja sam počinio.
Došla mi je napokon na vrata i opet ista priča o zagrljaju i tako već peti put.
Žena se voli grliti, nema tu više potrebe pričati priče prazne i dosađivati.
- Gdje si ti bila? – upitao sam je.
Mislio sam da u nekoj aferi s mojim nekim kolegom, kojeg ja ne znam.
Začas bi pisalo u novinama: pjesnici se razmjenjuju s curama ,meni taj natpis stvarno ne ide u korist.
Još bi to bilo podcrtano i bila bi moja slika kraj tog članka.
E, to mi već ne ide u korist jer bi me svi pitali: posudi je malo meni, znate li kolika me sramota tada bila.
Mi umjetnici se ne smijemo sramotiti, nama je Legenda dao talent da ga koristimo, a ne da se sramotimo okolo.
Je, rekao nam je da ništa ne radimo na svoju ruku, ali mi smo. Ma,duga je priča trošiti riječi na nas.
- Da ti kažem nešto,ja sam ti najbolje što si mogla dobiti – rekoh joj ja nakon svega.
Samo znam da sam joj rekao da sam posban i da je prava sretnica što me je našla.
Kasnije je se složila da je to istina što govorim.
Opet je prislonila svoju ljepu glavu na mene, a toplina njezinog srca me je skoro uvijek grijala.
- Ne boj se, tu sam – rekla je s punom radošću u glasu.
Mislio sam da govori bez veze i da bi se samo mazila kao i ja što bi radio.
Najvjerojatnije je htjela samo to i raditi,ali nisam je stigao pitati za to, udaljila je se dovoljno dalje da me drži na oku da me „ vođe“ ne ukradu njoj.
Dala mi je dovoljno slobode da radim što znam najbolje raditi, to je znala i ona.
Čak i bolje od mene, a tu je bio još gospodi Đubre, njega znate već od prije.
Nije da se ljuti što ga spominjem, to mu je drugo kao i njezine pjesme.
Napokon smo se dogovorili da ja pišem, a on svira i ona pjeva to mi skladamo.
Neke pjesme bih,naravno, i ja pjevao uz nju neke koje tako poredamo.
Ljudi sa slušanom smetnjom to ne moraju slušati,mene će oni……………. ,ma nije bitno šta će mi reći oni.
Neka me sluša zdrava publika, a ne gluhi ljudi.
Znam ja kako je sa gluhom publikom, zamisli da održavaš koncert bez publike.
To je tako s njima, e kad te ne mogu čuti nikad baš sasvim dobro kao drugi.
Ubrzo sam se ostavio pjevanja, upalio svoj motor i popeo je na njega da se vozamo okolo.
Vozili samo se, a ona je vrištala više nego kad smo… znate već šta, uživala je ili sam bar tako mislio.
Gospodin Đubre je išao sa svojom gitarom z a nama i svirao, bio je pravi prijatelj obadvoma.
Ubrzo nas je policija zaustavila, ali se mi nismo obazirali na to više.
Gospodin Đubre je imao vezu u policiji, tu mu je radila ljubav i mladih dana.
On nije puno pričao o njoj,ali mi smo svi znali sve o tome.
Pričali smo on i ja o svemu, ali baš o svemu što nas zanima.
Nismo baš dolazili na temu bivši,jer je moj život kao i njegov meksička sapunica.
Jednom sam čak pred njim počeo govoriti španjolski,ali me nije razumio baš niti jednu riječ.
Mislio je da sam poludio, pa nisam više to radi nikad u životu.
Ne.
Ja ne govorim Španjolski pred Meksikancima ili Španjolcima, jer bi me odmah izbacili s topovima iz država.
Ne mogu ipak toko riskirati, žalim slučaj, ako to želi netko neka slobodno radi šta me briga.
- Ti si, lutko,sa mnom sigurna. U redu je – rekoh joj ja, ali ona kao da slutila da nije nešto u redu.
Ovog puta sam se stvarno bio ugurao da sam vanzemaljac ili neko drugo biće što se ne nalazi na zemlji.
Poželio sam bar jedan put biti netko drugi,ali tko ima mozak bar kao pola moga.
Rekli su mi bez mozga ne vrijedi ni život i - gle, stvarno su u pravu oni koji tako kažu.
Probao sam ja živjeti bez mozga, ali uzalud je to sve.
- A ne brini, vratit ću se ja kad-tad – rekao mi je gospodin Đubre, izgledalo mi je kao da se oprašta.
Kasnije mi je objasnio da odlazi iz ovog grada, ona je bila tužna zbog toga svega što se događa.
I meni je se paralo srce kad sam saznao da odlazi, ali sjetio sam se kad mi je rekao da će se uskoro vratiti i molio me je da ne budem tužan.
Nisam htio da ga rastužim svojim plačući i poslušao sam ga, bio sam tužan.
U životu puno gubiš, a dobivaš malo toga za to što gubiš.
Valjda onaj gore sve vidi što se događa, ali iz svog nekog ugla i svojim očima.
Sumnjam da razumije ljudske odnose i osjećaje, kad se ponaša kao da ga ne zanima.
Ja svejedno mislim da gleda kako igramo i kakvi smo jedni prema drugima.
Jednog dana svi budemo s onim s kime smo htjeli u ovom životu.
E,postoji život poslije života, to je puno bolja varijanta za gledanje stvari,al možeš to slobodno…da ne lajem ili jednostavno – jebeš ga.
Neće nas sve takav život, neki mogu ispuniti uvijete za to što u nas nikako ne može se dogoditi.
Možda je bolje tako, da odradimo svoje i poslije odemo za drugim puno boljim poslom.
„ Vođe“ da se malo vratim na njih su ti koji nas određivali, nažalost neke šalju tamo gore.
Bez njih nam ne bi bilo zanimljivo nikako.
Oni su naša povijest i naša budućnost, ali nikako nisu dobri za nas.
Naprave stvari od kojih se ne možemo obraniti ni da uzmemo zamke za njih.
Ma, ne briga mene to ništa dok imam njih dvoje kao oružje dodatno protiv dosadnih „vođa“.
Zapravo, gospodin Đubre nije tu sada, tako da imam samo nju za obranu.
Ne, gospodo.
Njoj neću dopustiti da se trudi za mene ili da umre zbog mene.
Dovoljno je da me zli „ vođe“ ne ukradu od nje, samo od toga ima pravo da me čuva.
Opet sam joj došao do kreveta šapnuo joj laku noć i rekao da se ne bojim njih.

4.

Ne, nisam od onih koji lažu stalno za sve i koje zovu školovani profesori laganja ili profesionalni lažovi- kako god ih nazovu.
Lažem ja samo kad treba, a nju sam volio stvarno i nikada nije palo na pamet da lažem o ljubavi prema njoj,
Gospodin Đubre je lagao lošije od mene i svi bi odmah otkrili da laže nešto po njegovom licu.
Nije znao lagati i to mu je bila jedna velika i ,zapravo jedina mana koju je imao.
Nije mu bila čak mana ni to što nije imao organ koji je važan za ljubav,a to je samo naše srce.
Znam da je čudno što sam rekao da je srce bitan organ,ali se bez njega ne može živjeti opće ni voljeti.
Probao sam ga lagati i išlo mi je jako dobro tako da sam se već prepao da je prestalo kucati ili da ga je odnio neki zli“vođa“ili slično.
Ja bih čak i lagao, ali ona je programirana kao detektor laži i to koji radi jako dobro, mislim ništa nisam uspio slagati , nikad se ne zna.
Umjetnost je laganje, a umjetnik sam i ja, samo ne za takve stvari kao što je laž.
U mene nema laganja.
Možda zato što je ona dobro programiran detektor laži.
Sad sam riješio pitanje volim li ženu ili svemirku neku.
On nije uspio naći nekoga kao što sam ja nju i zbog toga je žalio strašno, znao bi mi čak plakati na ramenu što nema uredan život.
Gospodin Đubre je znao voljeti, ali nije imao sreće u životu kao nas dvoje.
Uplašili smo se da se neće oženiti opće i da će ostati sam, jer sam poznavao svakakve tipove u svom životu.
Takvi se većinom prijave u ludnicu, ali bili smo sigurni da nije on jedan od tih tipova koji se najblaže rečeno zovu „ psi“. I tako žive.
Upoznao sam ga sa nekim curama, ali mu nijedna nije sviđala i vodio je se kao izgubljen slučaj.
Jedne večeri je upoznao Katarinu za koju mi nismo znali odakle je, on je valjda znao.
Napokon smo bili velika sretna obitelj. Ana-Carmela, gospodin Đubre, Katarina i ja.
Uskoro su se drame počela događati oko svega, pa smo ona i ja otišli kod njezine obitelji, a Katarina i gospodin đubre su ostali tu živjeti.
Nismo bili sigurni jeli to što radimo ispravno il nije, nije nas zanimalo.
Neko vrijeme smo bili ne obično mirni i to nam je odgovaralo skroz i nismo to htjeli mijenjati.
Opet su nam nakon nekog vremena došli „ vođe“ i počeli opet svoju akciju napadanja na svakoga.
- Šta ako se ne vratimo svojoj kući? – pitala je jako uplašeno,plačnim glasom
- Ma, na brini se ti – rekoh ja.
Brinuo sam sa ja,ali za nju, nisam joj htio reći za što s bojim.
Njezina briga je bila ista kao i moja, brinula je se samo o meni da mi nebi nešto bilo slučajno.
Sebe ja totalno zapostavila,ali i ako se nije uređivala više meni je bila lijepa.
Drugi su mi govorili da će me uhvatiti i da me je sram što držim za sebe takvu ljepoticu.
Nisu me morali dugo ganjati zbog toga što je ona, tu i tamo pogledala drugog koji nisam ja.
Nema veze, jer sam ja gledao puno njih za vrijeme nje i ona tu nije mogla napraviti ništa.
Bili smo usklađeni sa svojim vremenom i bilo joj je svejedno što se slikam s drugom koja nije ona.
Slikao sam se ja i provodio vrijeme s prijateljima i prijateljicama, a šta ću drugo raditi s njima.
Već joj je to ljeto sve bilo jasno, kupali smo se na jednoj ogromnoj rijeci koja je bila za kupanje.
Bog nam nije dao more, a mi nismo mogli ništa protiv njega i nismo smjeli ništa protiv njega.
Odlučio sam je odvesti na jedno posebno mjesto,ali neću sad pričati koje je to mjesto.
Ili bih vam ipak mogao ispričati sve o tom mjestu,ali nemojte to ponavljati sa svojim djevojkama
Odveo sam je smetlište i bila je zadovoljna s time što sam uradio.
A, billa je kolekcionarka i skupljala televizije po smetlištima.
Nije baš nešto za pohvaliti se, ali i to ljudi rade jako puno, vjerujte mi.
- Uzet ću ovu televiziju sebi za kući, jer je tako posebna i stara što je naj važnije - rekla je.
Šutio sam i nisam ništa rekao na to.
Zamisli te samo da me je ispalila,ne daj bože tog peha.
- Dobra je televizija, ali ono baš dobra bez glume ikakve i možeš je nositi kući – rekao sam joj, ma da to nisam ni mislio.
Znao sam da to znači da će gledati samo vijesti, kvizove i sapunice, a mene ne zanima to.
Kad malo bolje razmislim, vidim da me ne zanima apsolutno ništa što se nudi na tv-u.
Jednostavno sam anti-televizijski tip, dobro ponekad možda poslušam neki koncert kad se prenosi.
Ona je bila taj televizijski tip i nije ništa radila, ili sam ja bar tako mislio.
Nikad mi nije govorila o svojim poslovima koje radi, iako bi oni ponekad išli meni u korist.
Jače u planovima od na su bila naše majke, samo su imale isti problem kao i ona kojeg se nisam mogao riješiti.
Voljele su gledati televiziju više od nje, pa je mene ljutilo kad bi se one okupile pokraj televizije svaki put u podne.
- Dosta je toga,vas tri i televizija – rekoh ja jednom.
Naljutile su se na mene, al ja ne marim za to ništa što one rade.
Ipak,ja sam dežurna budala kod njih,možda mi je tako zapisano u postanku.
Ne znam.
Ne želim se nagoditi s pametnijim od mene,ma da ponekad moram i tako to.
Nije ju on, hvala Mu, još vidio da je procjeni.
Ja sam tu dosta zakazao, priznajem sada, a1.
To je bilo nekako sve stisnuto i ja sam bio jako zbunjen sa svime.
Išli smo sa tog događaja,sad sad se ne sjećam m baš svega što bilo tu večer.
Upoznali smo se nadugo prije toga zahvaljujući, naravno mojoj gluposti što radim često.
Odmah je znala da sam njen od tog dana pa do sad.
Prišao sam joj na fol kao svim drugim ženama koje sam imao.
Al nijedna do sad kao ona me nije imala,sve sam volio s pola srca.
Znao sam da ću je upoznati nju i da ću je dugo voljeti svim srcem.
Znam da je čudno, zato i ne pričam o tome baš nikom o tome,al vama hoću. Nije išta slučajno, a pogotovo to što se među nama događa upravo sada.
A čuj, moralo nam je se i to dogoditi jednom i to baš meni i njoj, ali sada……
- Daj, lutko da ti napišem pjesmu za koju ne znam hoće li ti se svidjeti ili neće, ipak ma kako bilo pokušat ću.
Na kraju sam joj rekao - ipak evo pjesma od mene pa vidi ti sad što ćeš s njom napraviti u životu svom.
Jednom sam čuo od nje: neka ti bude kad me hoćeš u svom životu, te su mi riječi, priznajem promijenile povijest postojanja.
Iako su to bili samo neki bezazleni otkucaji srca, dovoljni za moju životnu sreću.
- Nema veze lutko,neke stvari se ne govore tek tako i to one dobro nam poznate.
Te riječi dolaze od nje, koja je za mene posebna i ne mogu bez nje ja sada......
- Uskoro ću te jako iznenaditi i nemoj mi zamjeriti na tome što želim, jer je to samo vjerovatno plod onoga što je u mojoj glavi.
Slušala me je pažljivo nije htjela ništa reči dok se ne savjetuje sa svoji srcem još jedan put prije konačnosti.
- Srce mi kaže da si ti jedini za mene – to je bila prva riječ koju sam čuo od nje tog dana.
Shvatio sam što je htjela reći ali nisam rekao ništa i samo sam šutio, a ona me je nježno zagrlila, prislonila uza se.
Bilo je dana,naravno,kada nebi razgovarali opće, ali toga je bilo vrlo malo kad je imala nekog posla.
Nismo baš hodali zajedno svugdje i nisam je baš vodio na koncerte ili takve stvari gdje ima puno ljudi.
Jedino bih joj došao kad me pozove negdje sa sobom,na primjer na neka događanje.
- Znam ja lutko da ti mene voliš i nije to upitno,već to što ne mogu naslutiti kod tebe a događa se.
Pogledala me je uplašeno, jer nije znala što hoću reči u tom trenutku i samo je šutjela.
- Nema veze , lutko,znaš ti sve što imam reči o tebi i o svemu što je među nama.
Nije mislila da ću to reči opet njoj, baš njoj. Mislila da ću to reči nekoj drugoj ili ne znam što.
Volio sam je stvarno, pa kad drugi to nisu mogli raditi ili bi se jednostavno veće umorili od nje.
Rekao sam joj prvi put da ću je voljeti zauvijek, iako nisam bio siguran koliko je to zauvijek pravo.
- Upravo si rekao zauvijek, mislila sam da je to samo riječ – reče ona začuđeno kao da nije znala da to i mislim.
Poslije toga sam joj se dugo ispričavao što sam to po tko zna koji put rekao.
Premda je ona to i znala ali bar djelomično je se događalo da nije znala za to.
Kad bi se dogodilo da mi kaže, srcem, ne riječima: ja volim tebe samo, pošto nije znala da rekne B a nekad bi joj to izletjelo naglas.
Ona bi rekla:ja volim samo tene, pa bi me svi pitali gdje mi je ona šta voli tene. Prešutio sam na to,jer je bila kod nje jedina mana što nije znala da kaže slovo B i to nas je jako kočilo.
Ja sam je bez obzira na to što nije znala neka slova jako volio, pa me je jednom kad je bila glasna glazba jako htijela natjerati da budem dobar.
Rekla mi je ludi domar, pa su me svi prozvali ludi domar,iako sam bio sasvim normalan, mislim ne baš sasvim.
Bio sam među normalnijima tamo , a ostali su bili onako osrednji u pameti.
Takvi se možda bolje pamte od mene i nje koji smo bili, hm, malo presuđeni za neke stvari.
Govorili su nam da nismo jedno za drugo i nismo baš bili, ali vod do srca to ne gleda.
Bilo mi je jasno da će mi ponekad i dosađivati s nekim stvarima za što neću sad pričati koje su to.
Bolje je da se ne zna što nam je sve tih dana i godina padalalo na pamet.
Nema veze, sve ja to bilo normalno, kao i sad.
A nismo mi od onih“vođa“ što se biju s drugima.
Nekažem da nismo imali prilike da se potučemo, ali ti se dijelovi života svaki put nekako izbjegnu.
Mislim, nije lako provoditi dane sa“ vođama“koji samo vrebaju priliko da nas prebiju.
Znalo je se da oni to rade kako ima nebi bilo dosadno i kako nebi umrli od dosade.
Jednom sam bio svjedok jedne njihove tuče, ali tada su, doduše,vrebali nju.
Ja kao pravi gospodin nisam je dao nikome od njih, nego sam je čuvao.
Tuče bi uvijek završile s happy-endom, ali nije se baš uvijek znalo za koga.
Nekad za nas, a nekad za njih.
- Ne boj se, lutko , ne dam te nikome, dobi sam te samo ja od njih – rekao sam joj.
Nije bila još sigurna da je to baš tako kao što govorim.
Tražila je neki dokaz da je to stvarno tako.
Svi dokazi koje je našla baš nisu išli u njezinu korist, više u si išli korist mene i njezinog srca koje je kucalo moje ime.
Znao sam da nije slučajno što kuca samo kad sam kraj nje.
Iako moram reči da mi je bilo sasvim čudno.
Mislio sam da je ona neko izvanzamljsko čudo.
Prije sam čuo da žene sa zemlje nemaju toliku ljubav kao ona prema meni.
Već sam bio duboko spavao kad mi je nad na uho šapnula da me voli.
Te su joj riječi izletjele slučajno kao ptice.
Bile su dovoljne za pomutnju u mojoj glavi i glasno lupanje moga srca.
Nisam joj mogao reći da je ne čujem i rekao sam joj istinu, da je čujem.
Njezine riječi su bile stvarno predivne i nešto najiskrenije što sam čuo.
- Ma, lutko moja, najdraža i najljepša,laka ti mirna noć – prišptao sam joj.
Htio sam da još malo spava i nisam je budio.
- Samo spavaj, s ove strane ima netko tko misli na tebe -
rekoh ja.

5.

Poklonio sam joj pticu, bijelu i rekla je da će mi vratiti duplo zato.
Ja se još nadam tom povratku i još mi je na odlasku šapnula da samo posebni nađu sebi ravne(posebne) jednog dana, ali ona i ja ne znamo kada.
Doveo sam je na mirno mjesto na kojem nije dosada bila.
Bogme je se iznenadila kad je saznala što planiram.
Gospodin Đubre i Katarina su to prije napravili.
Ja sam malo zakasnio u tome, ali što je tu je.
Uspio sam to napraviti- i pristala je.
Tako da smo se ja i gospodin Đubre oženili isti dan.
Oni su bili ljepši od nas.
Bio je to stvarno veliki dan za sve nas.
Dolazili su nam svi ljudi svijeta.
Sjetio sam svih onih dana kad smo bili sretni, ali ta sreća je ponavljala stalno.
Već nam je malo i dosadilo da budemo sretni.
Poželjeli smo obogatiti da više ne budemo tako sretni,nema ništa dosadnije nego kad si sretan.
Sreća nije baš za pohvaliti se svima, jer nije moderno biti sretan.
Sve smo pokušali po tom pitanju.
Onda od jednom smo gospodin Đubre i Ja krenuli na neki put.
Ana-Carmela i Katarina su bile užasno ljute na nas, jer se one dvije nikad prije nisu brinule o nečemu.
Pogotovo se nikad prije nisu brinule za nas, jer smo bili kraj njih stalno.
Dođe vrijeme kad moraš otputovati negdje i biti spreman na sve.
Tako sam bio spreman da je neću vidjeti više nikada,ali zvala me je jednom i ja sam nju više puta.
Nije bila jedna od onih klasičnih žena.
Ostala je ona na svom putu koji sam bio ja.
Vodimo oboje mirne i tihe živote.
Ja nekada napišem pjesmu ili knjigu, neku vrstu svog malog dnevnika.
Zapisivam događaje, nađe se neke djevojka u putu, ali ne mogu nikoga tako voljeti kao nju.
Eto, tako smo upropastili sreću i nikada je više nismo našli.
Da smo bili malo pametniji imali bi sve.
Ma, ipak, sve ovo s njom nije bilo uzalud a ni slučajno.
Upoznao sam svoju ljubav koju neću naći više nikada ili možda hoću jednom.
Možda ćemo imati brojnu obitelj jednog dana, a možda i nećemo imati priliku za takvo nešto nikad više.
- Lutko, ti se bila sve što imam, al izgubio sam i tebe – rekoh ja u sebi.
Te riječi su upet bile posvećene njoj,ali ih ona možda nikada neće čuti.

Ovaj post je premešten iz foruma e-knjige u forum objavi svoju priču jer nema link kojim bi bilo potkrepljeno da je sadržaj posta već objavljen kao e-knjiga, što je uslov da bude u forumu e-knjige